OTVORENO PISMO:

DOSTA JE !

Gospođe i gospodo, „izabrani“ predstavnici hrvatskoga naroda, dokle mislite da vas moramo, takve kakvi jeste, trpjeti kao voditelje društva u kojem živimo? Koliko još mislite ustrajati u svojoj nesposobnosti i autizmu? Ovih dvadesetak godina koliko ste na vlasti ili pri vlasti pokazali ste vrlo jasno što su vaši prioriteti i koji su vaši dosezi.

„Hrvatski brod“ je nasukan. Sada to konačno, nakon mnogo oklijevanja priznaje i „posada“ zajedno s kapetanicom. Ali „posadi“ koja je očito konzumirala malo previše „virusa bahatosti“, ne pada napamet priznati poput Papandreu: “Krivi smo mi u vlasti za nastalu krizu“.

Vi ste uvjereni da bi putnici na brodu morali podmetnuti leđa, napregnuti se do posljednjeg atoma snage kako bi odsukali brod iako nasukavanju nisu doprinijeli. Može li se uspjeti kada je na komandnom mostu i dalje osoba koju ni posada ni putnici nisu birali već ju je na to mjesto ustoličio „kapetan“ koji je s „malo vitra“ pobjegao kad je shvatio da je vožnja postala opasna?

Veliki Albert Einstein je rekao: “Za djelotvorno prevladavanje poteškoća neophodne su korjenite promjene odnosa u kojima su one nastale.“ Međutim, umjesto korjenitih promjena koje zagovaramo od 2008. godine, a koje su tada proglašene radikalnim zahtjevima uz napomenu da je sve pod kontrolom, tek sada dobivamo jako zakašnjele naznake nekih vrlo neodređenih ad hoc mjera koje nisu ni socijalne ni pravedne.

Ovoga puta, budući da su naši apeli do sada ostali samo „glas vapijućeg u pustinji“ pokrećemo inicijativu za moralnu, političku i kaznenu odgovornost svih koji su bili na kapetanskom mostu hrvatskog „broda“ koji se nasukao. Nadamo se da će nam se pridružiti i udruge civilnoga društva, mediji, i svi koji još pamte što znači pojam odgovornosti.

Ovakav sustav uređenja države generira krizna stanja i bez njegove promjene nema izlaza ni prevladavanja krize. Nužno je poticati otvaranje novih radnih mjesta jer 310.000 nezaposlenih vape:„Rada, rada gospodaru“. Nažalost i deseci tisuća mladih koje smo školovali, napuštaju Hrvatsku, a svoju budućnost će graditi negdje u bijelom svijetu. Bez razvijanja socijalne države nema socijalne pravde. Javne i Caritasove kuhinje, dakle socijala, ne mogu biti zamjena za nefunkcioniranje socijalne države. Smatram da je opravdana uspostava Vijeća za socijalnu pravdu pri Uredu Predsjednika države. Pitanje je, koliko Vijeće i sam Predsjednik mogu doprinijeti neobično složenoj, slojevitoj i dubokoj krizi u kojoj se naše društvo nalazi jer su ovlasti minimalne.

Želimo li pomaknuti taj „nasukani brod“ nužno je: ukidanje svih političkih i drugih povlastica koje nisu plod osobnog rada; objavljivanje transparentnog popisa branitelja, a onima koji su koristili nezaslužene privilegije oduzimanje svega; objavljivanje vjerodostojnog popisa birača; smanjivanje broja saborskih zastupnika i deprofesionalizacija njihova rada; provođenje reforme državne uprave i samouprave; smanjivanje broj županija, gradova i općina…

Osobno, i kao predsjedavajući GEF-a Hrvatske akademske udruge-čovjek nadasve, zalažem se za korjenite promjene u našem društvu. Temeljno je pitanje na koje treba konačno jasno odgovoriti: „Tko je odgovoran za ovakvu krizu u našem društvu i što je generira?“ Čini se da mi još uvijek nismo odgovorili na pitanje: „Kakvu Hrvatsku hoćemo?!“ Za to nam nedostaje strategija, vizija i svakako politička volja.

Gospodo, umjesto korumpirane i nesposobne vlasti, tražimo demokratsku, socijalnu, pravnu i pravednu državu! Vođenje države prepustite onima koji taj posao znaju i koji mogu raditi na dobrobit naše domovine i svih njenih građana, a ne radi vlastitih i skupih probitaka svoje kamarile. Maknite se s položaja za koje nemate ni znanja ni morala!

Don Ivan Grubišić

OSOBA DIJALOGA - OSOBA GODINE 2009.

PREDRAG MATVEJEVIĆ

U filmu „Divan život" (It's Wonderful Life, 1946) Franka Capre glavni lik George Bailey u jednom trenutku požali što se uopće rodio. Priča se u filmu počinje odvijati upravo na toj pretpostavci: da Georgea Baileya nema, da ga nikada nije bilo. Lik, u sjajnoj interpretaciji Jamesa Stewarta, isprva je zbunjen i ne snalazi se u situacijama u kojima se zatječe. Napetost raste sve više i on na kraju shvaća da bi svijet izgledao sasvim drugačije da njega u njemu nema, da bi u gradiću, u kojemu inače živi, korupcija, kriminal, nepravda i sve drugo zlo bili većima, a mnogi njemu dragi likovi bili nesretni ili ih, poput djece koju Bailey u svojem životu ima i koju veoma voli, ne bi niti bilo. Prisjećam se ove čudesne, nadasve tople priče po kojoj je Capra snimio svoj film upravo zbog prigode u kojoj smo se večeras našli ovdje u Splitu. Hrvatska akademska udruga - Glas za čovjeka izabrala je Predraga Matvejevića za osobu dijaloga, osobu godine i mi mu sada odajemo počast. Pokušavam, naime, zamisliti kako bi izgledao svijet, osobito ovaj u našoj bližoj sredini, da Predraga Matvejevića u njemu nije bilo. Ili, da nije bio takav kakav je. Njegov glas javljao se tijekom proteklih četrdesetak godina uvijek kada bi se neka nepravda, neki moralni, politički i bilo koji drugi ljudski eksces pojavili i nekoga ugrozili. Bio je najdosljedniji u osudama svih nepravdi ne plašeći se za posljedice koje su ga itekako pogađale. Bio je uporan, tvrdoglav i beskompromisan kada je trebalo braniti elementarna etička načela, bilo da je povrijeđen nečiji nacionalni, nečiji ideološki, ili jednostavno ljudski integritet.

Kao dvadesetjednogodišnji student napisao je esej o Voltaireu i toga velikog branitelja drugačijega mišljenja i slobode u najširem smislu te riječi izabrao kao neku vrst svojeg sveca zaštitnika. Zaista, više od pola stoljeća glas Predraga Matvejevića mogao se čuti uvijek kada je nečija sloboda bila u opasnosti i kada je taj, pa ma koliko bio drugačiji, bio povrijeđen na bilo koji način.

Pisao je pisma i objavljivao ih u vrijeme kada je drugačije mišljenje bilo riskantno izraziti, a pogotovo učiniti ga javnim. Za Matvejevića nije postojala „hrvatska šutnja" tijekom teških sedamdesetih, niti dvojbi oko ugrožavanja prava drugoga tijekom osamdesetih godina. Matvejević je u doba socijalističkoga jednoumlja upravo u javnosti tražio legitimitet za osobna stajališta, stajališta utemeljena na čvrstim moralnim, upravo volterijanskim načelima. Bez imalo dvojbe to će činiti i tijekom devedesetih kada se bivša zemlja u krvavome ratu raspadala, a niz novonastajućih zemalja nacionalnu hegemoniju pretvaralo u opasnu dogmu. Drugim riječima, kada je ljudska osobnost bila ugrožena na drugačiji način. Napustivši svoju zemlju, Predrag Matvejević nije se nimalo udaljio od nje: budno je motrio sve političke i moralne nezgrapnosti koje su se ovdje činile i djelovao u inozemstvu na širenju slobode kako u Hrvatskoj, tako i u okolnim sredinama koje je uvijek smatrao podjednako svojima. Pišući 1986. godine recenziju za knjigu izabranih pisama koje je Matvejević pisao i objavljivao u novinama prosvjedujući na kršenja demokratskih standarda, Taras Kermauner kaže kako su ta Matvejevićeva pisma „najljepši primjer autorove građanske hrabrosti" i zaključuje: „Čini se da je zbog takvih javnih raskrinkavanja danas u Jugoslaviji manje staljinističke samovolje". Knjigu „Otvorena pisma — moralne vježbe" zaista bi se mogla shvatiti kao poslanice kojima autor ukazuje na strahote koje uzrokuje ugrožena sloboda. Širok je broj onih za čija se prava zalagao i podjednako tako onih koje je upozoravao zbog kršenja tuđih prava. Gledajući s današnje pozicije, neka pisma doimaju se koliko hrabrima, toliko i naivnima u svojoj iskrenosti i čistoći. Međutim, u svima njima autor se zalaže za dijalog, za uvažavanje drugoga i drugačijega smatrajući to svojim pravom pozivajući se na više moralne i demokratske standarde koji trebaju važiti za sve.

Polazeći upravo sa stajališta viših moralnih i demokratskih standarda, Predrag Matvejević napisao je i niz pisama koja će kasnije objaviti u knjizi „Istočni epistolar" (1994), a u kojima precizno poput skalpela secira pradomovinu socijalima, Sovjetski Savez. Njegova vezanost za Rusiju, također za Ukrajinu, duboko je osobna, budući mu je otac kao mladić odande pobjegao, a većina je njegove obitelji, dakle i autorove, stradala u staljinističkim logorima. Povezujući duboko osobno i pretvarajući ga u univerzalno, čini mi se da bi to mogla biti najsažetija definicija čitavoga Matvejevićeva bogatog i svestranog stvaralaštva. Među knjigama koje su doživjele velik i izniman uspjeh, možda je najpoznatija „Mediteranski brevijar" koja je prevedena na dvadesetak jezika i doživjela mnoga izdanja. Mediteran je kolijevka naše civilizacije, a ono što Predraga Matvejevića u tome prostoru najviše fascinira, to je slojevitost i raznolikost zgusnuti na relativno malenom mjestu podložnom radikalnim promjenama. U toj fascinantnoj knjizi, koja će nakon što je prvi puta objavljena doživjeti ne samo mnoge prijevode, nego i dopune i izmjene, autor je demonstrirao svoje bogato enciklopedijsko znanje u najljepšem smislu te riječi. Ali i ovdje ne susrećemo Matvejevića samo kao erudita, nego upoznajemo njegove iznimne opažačke i emocijama nabijene književne vrijednosti. Na tragu „Mediteranskog brevijara" je i knjiga „Druga Venecija". Sto je, zapravo, „druga" Venecija? Druga je Venecija dijelom ona koju spominje Rilke u „Zapisima Maltea Lauridsa Breggea", što će autor na jednom mjestu i navesti. Međutim, Matvejević poput minijaturista i slikara epski razvijene naracije, nekog Carpaccia, Gentilea i ranog Giovannija Bellinija, otkriva jednu potpuno nepoznatu sliku grada kojega se, inače, smatra da je svima poznat. Smisao za fragmentarnu naraciju, za otkrivanje potpuno nepoznatih detalja - od riječi do mjesta, od slika do ljudi — tu dolazi maksimalno do izražaja. Knjiga nas uvodi u skrivene kanale i lagune, na daleke pjeskovite i trskom obrasle otočiće, uvodi nas u jeftine gostionice, među puk koji govori svojim dijalektom koji se razlikuje od dijalekta susjednoga kvarta, ulazimo u ulice raznih etničkih zajednica koje drže i iz generacije u generaciju prenose svoje specifičnosti. U ovoj se knjizi opće poznata imena mjesta i ličnosti spominju samo usput, a ono što je čini iznimnom upravo je ta „drugost", posebnost. Kroz male povijesti, krhotine neke razgrađene naracije, otkrivamo i nešto drugo što je osobito važno kada je ovaj autor u pitanju. Otkrivamo njegovu sklonost prema individualnoj vrijednosti, pa ma kako ta individua i ta vrijednost bili neznatni. Čini mi se kako u takvoj percepciji jedne veoma složene cjeline, a Venecija je upravo takva, odčitavamo i politički profil Predraga Matvejevića: njegovu posvemašnju zaokupljenost za pojedinačno, a suprotstavljanje općemu. U niz takvih koliko eruditskih, toliko imaginacijom bogatih, ali i vrlo osobnih knjiga spada i „Kruh naš" (2009). Kroz šest poglavlja Matvejević razvija kompleksnu naraciju uvodeći nas u povijest kao u žitko i živo tkivo, u prostore koji su međusobno komplementarni, da bi posljednjim, sedmim poglavljem, otkrio razlog nastanka knjige, ali i zaokupljenosti temom — kruhom. Upravo taj, sasvim intiman detalj iz autorove biografije i biografije njegova oca, zatim šire obitelji, otkriva nam karakter stila kojim je knjiga napisana. Emocionalna toplina koja ovdje zrači neraskidivi je dio autorova širokoga znanja, njegove intelektualne posebnosti.

Govoriti o Predragu Matvejeviću danas, u povodu ovoga lijepoga priznanja za njegov rad na širenju demokratskih i humanističkih standarda, ne može se a ne i govoriti o njegovoj bogatoj spisateljskoj djelatnosti. Pisanu riječ, ali riječ namijenjenu javnosti, ovaj je blistavi intelektualac i humanist uvijek shvaćao kao proširenje vlastitih mogućnosti. Mogućnosti koje nisu zatvorene u kulu bjelokosnu, već namijenjene drugima. Pomisao na druge, briga za pravednost i zdušno zalaganje za pravo na razlike,
kontinuirana borba s monopolizmom i autoritarnosti, ma odakle oni dolazili, čini mi se da je konstantna osobina Matvejevićeva. Od onoga davnoga dana kada je kao mladić s oduševljenjem čitao Voltaiera i napisao svoj prvi esej o njemu, pa sve do danas. Pravo na razlikovanje i na drugačije mišljenje on je sve ovo vrijeme branio strasno i bez okolišanja. Priznanje koje mu se večeras uručuje stoga je još jedna potvrda da vrijednosti takva njegova etičkoga stajališta razumiju i visoko cijene i drugi.

U Splitu, 4. lipnja 2010.                                                                ZVONKO MAKOVIĆ

Tribina "Učini nešto za sebe"

za ovu akademsku godinu rad tribine je završen